U nizu razgovora, skica i dijagrama, te nakon intenzivnog upoznavanja i istraživanja odlučeno je da kuća mora spojiti u arhitekturi rijetko spojene elemente. Osjećaje zaštite i introvertiranost špilje i toplinu sigurnosti doma, te osjećaj lebđenja, osjećaj boravka u ptičjem gnijezdu na vrhu stabla s pogledom na horizont i okolinu.
S tom željom je arhitekt Idis Turato krenuo u projektiranje obiteljske kuće kraj Opatije, tik uz magistralu. Strmi teren omogućio mu je potpuno ukopavanje suterenskoga, ‘špiljskog’, noćnog dijela kuće koji se, obložen monolitnim komadima kamena i zazelenjenim krovom, potpuno stopio s terenom i nestao u njemu. Iznad njega je, u ravnini s cestom, položena čista limena lamela koja konzolno izviruje nad ‘špiljom’ i usmjerava pogled (poput dalekozora) prema Rijeci na drugoj strani Kvarnerskog zaljeva. Ova lamela, izvedena kao prostorna rešetka čije su horizontalne i vertikalne stranice nosači, ispreplela je čelične šipke i doslovce formirala ‘gnijezdo’ za dnevne prostorije kuće.
Međutim, ovo gnijezdo ne nalazi se na krošnji ni na vrhu stabla već uz prometnicu kojoj minimalistički bijeli kubus odašilje jasnu poruku – ovdje ispod razine ceste nalazi se kuća. Također, bjelina i elegantna linearnost ‘gnijezda’ odašilje jasnu poruku i promatračima s mora – ovdje na litici Učke nalazi se lebdeći objekt. Time je stvoren paradoksalan spoj zaštite i znaka, jednog u relaciji sa zemljom, drugog u relaciji s prolaznicima. Iako je arhitektura znaka poznata još od čitanja Las Vegasa, Venturija i Scott Brownove, kao i Izenoura, ono što suvremeni (semantički) kapitalizam omogućuje za razliku od prethodnih jest da znak ne bude samo mjesto kapitala, nego on ujedno postaje i mjesto života – skrovište.
Jasnu stvar koju treba shvatiti u transformaciji utočišta u znak jest da prilikom te mutacije kuća gubi svaku vezu s idejom stroja za stanovanje. Nadilaženju strojnog tretiranja životnih funkcija u stanu najviše je doprinijela arhitektura ‘case study’ kuća po Kaliforniji kasnih 50-ih godina u kojima je stambena arhitektura moderne dostigla svoj posljednji stupanj, stupanj u kojem je monumentalnost avangarde konačno domesticirana. Stoga ne čudi da Turato u trenutku uzdizanja konzole zamišlja Pierrea Koeniga i čuvenu kuću ‘22’ koja lebdi iznad Los Angelesa.
No, za potpunu transformaciju skloništa u znak nije dovoljno odbacivanje stroja, potrebno je efikasno zamijeniti stroj aparatom. Točnije, zamijeniti stroj za življenje aparatom za do-življenje. A ova kuća tu transformaciju shvaća najozbiljnije; nadzemni aparat opremljen je s tri (minimalna brojka kod formiranja ćelije) otvora koja su strogo specijalizirana za usisavanje različitih elemenata u nutrinu skloništa – jedan za ulazak tijela, drugi za ulazak svjetla i treći za ulazak panorame (odnosno izlazak ljudskog oka). Drugim riječima, minimalističkom linijskom volumenu nadzemlja kuće pridodan je jedan istak gdje se nalaze ulazna vrata, drugi istak na krovu iznad stubišta gdje se nalazi svjetlik i treći otvor na kraju konzole gdje se nalazi staklena ploha.
Uspješnim opremanjem znaka elementima za usisavanje vanjskih podražaja, kuća postaje savršen aparat za doživljaj, potpuno neovisan o ljudskom djelovanju i potpuno ovisan o eksternim inputima – u ovom slučaju pogleda i svjetla, odnosno mora i sunca. A njena lakoća manipuliranja jednostavnim arhitektonskim jezikom potencijalna je inspiracija svima onima koji zamišljaju i traže utočište u aparatu.